Domaće kore od „vučenog testa“ kriju u sebi orijentalnu čaroliju. U Srbiju ih je doneo čuveni pekar Mehmed Oglu iz Istanbula 1498. godine. Bilo je to u Nišu. Tamošnji esnaf je ostao u čudu kako Oglu podiže i vrti „živo testo“, koje se od male jufke razvlači preko celog kuhinjskog stola kao čaršav, kao Aladinov leteći ćilim… Vest se brzo pročula i u narodu.
Do dana današnjeg ove kore za pitu, koje zovemo „domaćim“ ukoliko se prave kod kuće, ne može svako da napravi. One traže posebnu veštinu. Traže domaćicu koja je u ljubavi sa testom, u čijim rukama „malo brašna, vode i ulja“ raste, drhti i leprša kao marama na vetru. Kada se kora istanji kao flis papir, nadene se mesom, sirom, krompirom, spanaćem, pečurkama, višnjama ilu jabukama. Potom se pita smota u savijaču, ispeče u smederevcu i u slast pojede.
Jezičke igre
Za jezičke sladokusce valja reći da se pita sa sirom zove sirnica, sa spanaćem ili zeljem – zeljanica a sa krompirom – krompiruša. Pitu sa mesom u Bosni zovu burek! Dakle, kada vam u „zemlji sevdaha“ ponude bosanski ili umotani burek, računajte da će u njemu uvek biti meso. U Srbiji i Makedoniji postoji prazan burek, burek s mesom i burek s sirom, pa prilikom kupovine mora da se naglasi nadev.
